Dan poslije rodjendana

Joj, joj.., podriguje mi se cijeli dan. Pobrkale mi se sve gliste, iliti oblići, u ovom jadnom , beskrajno dubokom trbuhu. Žohari u transu, zaključani u malom mozgu, a krpelji cvrče na olinjalom mozgu stare smrče. Oči tražim po selu i bližoj okolini, ali kad ih nanjušim onako smrdljive opet zbrišu u najbližu rupetinu. Ništa ne vidim, i ne čujem, i ne čujem i ne vidim. Samo njušim smrad mesa, pokvarenog, izdimljenog, još neprovarenog, smrdljivog blejavca. Sva je sreća da se bivša Lidijetina dobrano opskrbila raznim sokovima, vitaminima, ampulicama i drugim sranjima pa pripomaže ublažiti ovaj čemar i jad.
Podrigujem gore nego ovi kreštavi galebi koji cijeli dan oblijeću okolo kuće ne bi li pronašli još poneku strvinu, zgutali je, ali lako njima kad je odmah poseru i gadjaju slučajne prolaznike, a ovi pak skaču od sreće, i odmah idu odigrati loto. Stvarno ste čudni vi Zemljani. I u govnima nadjete sreću.
Uz pripomoć trećeg oka i malo sreće, na vidno mjesto sam istaknuo cijenjenu pristupnicu u BbR-u, te još jednom zahvaljujem svim dragim ljudima na čestitkama ( bilo virtualnim, bilo osobnim).
Lidijetina je, prije nego je opet zbrisala, poduzela sve hvale vrijedne radnje da me osposobi za daljnje funkcioniranje..., oprala mi plavo-bijelu monduru, počešljala mi kosu, a čak mi je dala i pusicu u obraz...,fuuj, fuuuuuuuuuuuuuj, ali oprostit ću joj ovaj put.
Volio bih da sam ponekog od vas uvrijedio, ispljuvao, ili nešto slično, ali vidim da nisam baš bio u formi. Čak ni Orleiučke, Kanadere..., i druge slične pajdaše nisam ni spomenuo, a to mi nikako ne sjeda u ovo malo kaljuže. Jedino vidim da sam stalno prozivao neke Babiće, Bebiće..., koji su me, očito, očarali svojom ljepotom.
Toliko od mene za ovaj put, jer mi tipkovnica nekako čudno svjetluca, a moram i dobrano razmišljati što ću sa novom Lidijetinom ( ili starom)?