I sjedim ja tako u kanalizaciji ispod Korza. Uživam. Pantigane jure na raskršću, i lijevo i desno, i lijeve i desne. Koji im je vrag? Dolazim u iskušenje da prdnem od smijeha kad već ne mogu od tuge. Napinjem se, trudim se, pokušavam..., ali neće, neće, pa nećeee... Možda usnama? Vox populi? Jedan kiseli osmijeh? Ali neće, neće, pa neće.. Nije sezona od repe, pa isčupati ne mogu. Čujem da dolaze " pakleni " u pratnji tamo neke Morske vile ( možda je to moja Lidijica ), i da će te pantigane usmijeriti pravo. Možda! Ma, teško, teško. Nedaju se one. Previše ih je. Nisu to obični, slatki miševi, to su PANTIGANE. Velike, tvrde, žilave kao krmače. Možda ih treba samljeti u kobasice? O Lidija. Gdje si? Nedostaješ mi.. Da li se sijećaš kako nam je lijepo bilo kada smo zajedno pretraživali grobnice, a kiša je padala? Valjda su faraoni pokapani po kiši jer je to bio luksuz na onom isušenom pijesku u starom Egiptu. ( Jesu li oni bili lijevi ili desni ? )... Ma koga briga. Pantigana je uvijek ....pantigana. O Lidija, Lidijica...
ČIN 2. od 8 plus nule
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
3 komentara:
Koje ime..pantigana..hahahah!!A sve to samo zbog jedne Lidije...!!Cccc..mora da zaslužuje tu ljubav!!
A šta da ti kažem na sve to.Vox populli. Ne razumije taj glas tebe, možda te se i boje. Pusti te pantigane k vragu, ili napravi dezinsekciju i gotovo s njima. Oni koji prežive barem će biti u manjini.
Uživaj u toj svojoj rupetini....
PRESAVRŠENO!!!
Dajči
Objavi komentar